Dobro došli

DA BISTE SE LAKŠE SNAŠLI, KLIKNITE I PROČITAJTE UPUTSTVA I SAVETE.
PROČITAJTE I KRITERIJUM OCENJIVANJA I BODOVANJE ZA OCENU.
DA BISTE PRONAŠLI ŽELJENU LEKCIJU, U POLJE 'PRETRAŽI OVAJ BLOG' , UKUCAJTE NJEN NASLOV I KLIKNITE 'PRETRAGA', ILI KLIKNITE NA OZNAKU SVOG ODELJENJA I POJAVIĆE SE LEKCIJE KOJE MOŽETE DA ODGOVARATE.
OVO SE SVE NALAZI U DESNOJ KOLONI BLOGA.
Приказивање постова са ознаком M21. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком M21. Прикажи све постове

недеља, 26. фебруар 2017.

Belančevine - proteini

Sastavljeni su od aminokiselina, međusobno povezanih peptidnim vezama.
Do 50 polimerizovanih aminokiselina čini polipeptid. Iznad 50, protein.
Polimerizacija je povezivanje istih molekula u veće, makromolekule.
Proteini mogu biti prosti i složeni.
Prosti su građeni samo od aminokiselina.
Složeni - od aminokiselina i nekog drugog molekula.
Taj drugi molekul može biti:
- mast - lipoprotein (grade ćelijske membrane);
- ugljeni hidrat - glikoprotein; 
- metal - metaloprotein (hemoglobin);
- nukleotid - nukleoprotein itd.
Proteini mogu biti i končasti i loptasti.
Končasti (vlaknasti) proteini su: 
- kolagen - u koži, zidovima krvnih kapilara;
- keratin - u kosi i noktima.
Loptasti (globularni) proteini su npr. proteini krvi.
Uloga:
- grade ćeliju - ćelijsku membranu i ćelijski skelet;
- započinju, ubrzavaju i usmeravaju biohemijske reakcije - enzimi (fermenti);
- u transportu gasova (kiseonika i ugljen dioksida) - hemoglobin;
- u fotosintezi - hlorofil;
- kao hormoni - insulin;
- u imunskoj reakciji organizma - antitela;
- u transportu elektrona - citohromi;
- kao rezerva hrane - žumance u jajetu;
- u grčenju mišića - vlakna aktina i miozina itd.
Veoma su osetljivi na povećanje temperature i promene kiselosti sredine. Sa povećanjem temperature, nepovratno menjaju svoju strukturu - denaturišu.  
Npr. belance i žumance pre i posle kuvanja.

четвртак, 9. фебруар 2017.

Masti (ulja) - lipidi

Masti su estri viših masnih kiselina i trohidroksilnog alkohola glicerola.
Od masnih kiselina: palmitinska, stearinska i oleinska.
Mogu biti:
- proste - ulja, loj, voskovi, masti;
- složene - fosfolipidi;
- derivati masti - steroidi.
          Proste masti:
- koriste se u ishrani - daju energiju organizmu za odvijanje životnih procesa. Daju više energije od ugljenih hidrata.
- oblažu unutrašnje organe (npr. bubrege) , pa ih štite od mehaničkih povreda;
- nagomilavaju se kao potkožne naslage, pa štite od smrzavanja;
- kao voštana prevlaka, štite plodove biljaka od smrzavanja i povreda. 
          Složene masti
U njihovom molekulu, jedna masna kiselina je zamenjena nekim drugim molekulom.
To može biti: ugljeni hidrat (glikolipidi), fosfatna grupa (fosfolipidi), protein (lipoproteini) itd.
Za ćeliju su najznačajniji fosfolipidi.
Oni grade ćelijsku membranu.
Kod njih je jedna viša masna kiselina zamenjena fosfatnom grupom.
Molekul fosfolipida je građen od:
- hidrofilne glave - to je fosfatna grupa - koja je rastvorljiva u vodi i 
- hidrofobnog repa - to su dva molekula viših masnih kiselina - koje su nerastvorljive u vodi.
Na ovakvoj građi molekula fosfolipida, počiva selektivna propustljivost ćelijske membrane.
          Steroidi
- imaju ulogu hormona (regulatorna uloga), kao polni hormoni.
Holesterol je isto derivat masti. Nagomilava se na zidovima krvnih sudova, pa može da ih ošteti.

среда, 8. фебруар 2017.

Ugljeni hidrati

Građeni su od: ugljenika, vodonika i kiseonika.
Dele se na: monosaharide, disaharide, oligosaharide i polisaharide.
Monosaharidi su podeljeni prema broju ugljenikovih atoma na:
- trioze - sa 3 ugljenikova atoma;
- tetroze - sa 4 ugljenikova atoma;
- pentoze - sa 5 ugljenikovih atoma;
- heksoze - sa 6 ugljenikovih atoma;
- heptoze - sa 7 ugljenikovih atoma.
Za ćeliju su najzanačajnije pentoze i heksoze.
Pentoze:
- riboza - učestvuje u građi ribonukleotida (ribonukleinske kiseline RNK);
- dezoksiriboza - učestvuje u građi dezoksiribonukleotida (dezoksiribonukleinske kiseline DNK).
Heksoze:
- glukoza i fruktoza - osnovna jedinjenja koja daju energiju za sve životne procese u organizmu.
Disaharidi su izgrađeni od dva molekula monosaharida.
Najznačajniji su: 
- saharoza - kristal šećer (za ishranu);
- laktoza - mlečni šećer.
Oligosaharidi su građeni od dva do deset molekula monosaharida. Još se zovu dekstrini.
Polisaharidi su izgrađeni iz više hiljada molekula monosaharida (polimerizacijom).
Najznačajniji su:
- celuloza - gradi ćelijski zid biljaka;
- skrob - rezerva hrane za biljke. Nalazi se u krtolama, semenu, lukovicama...
- glikogen - rezervni polisaharid kod čoveka. Nalazi se u jetri i mišićima. Izgrađen je od 30000 do 50000 molekula glukoze.
- hitin - gradi spoljašnji oklop insekata i rakova.
- pektin - nalazi se u ljuskama voća. Dodaje se u džemove i koristi se za dobijanje želea.

понедељак, 6. фебруар 2017.

Organski sastojci ćelije

U organskim jedinjenjima ćelije, najzastupljeniji hemijski elemenat je ugljenik.
On ima specifičnu građu. Četvorokovalentan je i gradi molekule prstenaste i lančaste strukture.
Organska jedinjenja u ćeliji se mogu podeliti na prosta i složena.
Prosta su: monosaharidi, više masne kiseline, amino-kiseline, azotne baze.
Složena su: masti (ulja) - lipidi, ugljeni hidrati (šećeri, saharidi), belančevine - proteini, nukleotidi i nukleinske kiseline.

субота, 4. фебруар 2017.

Ribonukleinske kiseline - RNK

Postoje tri ribonukleinske kiseline:
1) Informaciona IRNK - prepisuje genetičke šifre sa molekula DNK.
Prolazi u citoplazmu gde povezuje ribozome u poliribozom prilikom procesa stvaranja proteina.
2) ribozomska RRNK - gradi ribozome i 
3) transportna TRNK - prenosi (uvodi) aminokiseline u ribozome, kada se stvaraju proteini.
Građene su od ribonukleotida.
U svom sastavu imaju azotnu bazu URACIL, umesto timina i šećer RIBOZU, umesto dezoksiriboze.
Ovo su jednolančani molekuli.
Molekuli RNK su kraći od DNK.
Nastaju u jedru.
Kroz pore na jedrovoj membrani, prolaze u citoplazmu gde vrše navedene funkcije.

петак, 3. фебруар 2017.

Dezoksiribonukleinska kiselina - DNK

Nalazi se u jedru i u mitohondrijama (tzv. mitohondrijalna ili mtDNK).
Jedarna DNK se u periodu kada se ćelija ne deli i kada je metabolički aktivna (interfaza), nalazi u obliku hromatina.
Hromatin se naziva zato što se boji (grčki: hromos - boja).
Kada ćelija počne da se deli, DNK se javlja u vidu štapićastih tvorevina - hromozoma.
U oba slučaja je vezana za proteine.
Jedarna DNK je dvolančani spiralizovani molekul.
Sastavljena je od dezoksiribonukleotida.
U okviru jednog lanca dezoksiribonukleotidi, odnosno azotne baze, povezani su preko fosfatnih grupa, kovalentnom vezom.
Tada ne postoji pravilo kako se povezuju azotne baze.
Međutim, već je rečeno da molekul DNK ima 2 polinukleotidna lanca.
Ta dva lanca su povezana vodoničnim vezama.
Pri povezivanju azotnih baza dva susedna lanca, mora biti ispoštovano tzv. PRAVILO KOMPLEMENTARNOSTI.
Ovo pravilo glasi:
1) DA SE ZA PURINSKU BAZU ADENIN, UVEK VEZUJE PIRIMIDINSKA BAZA TIMIN (i obrnuto). 
PRI TOME SE USPOSTAVLJAJU DVOSTRUKE VODONIČNE VEZE I
2) DA SE ZA PURINSKU BAZU GUANIN, UVEK VEZUJE PIRIMIDINSKA BAZA CITOZIN (i obrnuto). 
PRI TOME SE USPOSTAVLJAJU TROSTRUKE VODONIČNE VEZE.
Ako posmatramo jedan lanac DNK, na njemu se nalaze grupe od po tri nukleotida.
TE GRUPE OD PO TRI NUKLEOTIDA NA JEDNOM LANCU DNK SE NAZIVAJU GENETIČKE ŠIFRE (KODOVI).
GENETIČKE ŠIFRE, SADRŽE INFORMACIJU (UPUTSTVO, KOMANDU), KOJA AMINO KISELINA ĆE SE UGRADITI U  MOLEKUL BELANČEVINA (PROTEINA).
Iz ovoga možemo zaključiti da DNK URAVLJA STVARANJEM BELANČEVINA (PROTEINA).
Više genetičkih šifri gradi jedan gen.
Dakle, DNK je nosilac gena - naslednih činilaca.
Zato se naziva nasledni materijal.
Genetičke šifre (geni) upravljaju sintezom proteina (enzima, fermenata) , a preko belančevina (enzima) određuju našu građu i biohemijske (metabolizam) i fiziološke (životne) procese u našem organizmu.
Jedarna DNK učestvuje sa 99,5% naslednog materijala ćelije.
Polovina naslednog materijala jedarne DNK potiče od oca, a polovina od majke. 

Mitohondrijalna DNK (mt DNK), se razlikuje od jedarne po tome što:
 - je ima mnogo manje od jedarne (0,5% naslednog materijala),
 - nije vezana za proteine,
 - njen molekul je prstenast,
 - nasleđujemo je isključivo od majke (ženskih predaka - babe, prababe, čukunbabe...),
 - za nasleđivanje preko mtDNK, vezani su geni koji utiču na mišićnu aktivnost. Nasleđuju se tzv. mitohondrijalne bolesti - neuromišićne bolesti, miopatije. Smatra se da mtDNK, utiče na nasleđivanje Parkinsonove i Alchajmerove bolesti,
 - otpornija je na uticaje spoljašnje sredine od jedarne, pa duže traje i može se izolovati iz kostiju npr. Ovo ima primenu u forenzici za identifikaciju posmrtnih ostataka, ako se znaju preci po ženskoj liniji.

четвртак, 2. фебруар 2017.

Nukleotidi

     Postoje dve vrste nukleotida: DEZOKSIRIBONUKLEOTIDI i RIBONUKLEOTIDI.
     Dezoksiribonukleotidi su izgrađeni od: jedne od azotnih baza (ili adenina, ili guanina, ili timina, ili citozina), pentoznog šećera dezoksiriboze i fosfatne grupe.
     Polimerizacijom dezoksiribonukleotida, nastaje molekul dezoksiribonukleinske kiseline - DNK.
     Ribonukleotidi su građeni od: jedne od azotnih baza (ili adenina, ili guanina, ili uracila, ili citozina) , pentoznog šećera riboze i fosfatne grupe.
     Polimerizacijom ribonukleotida nastaje ribonukleinska kiselina - RNK.
     Razlika između dezoksiribonukleotida i ribonukleotida je u tome što:         dezoksiribonukleotidi imaju azotnu bazu TIMIN, a ribonukleotidi URACIL,
     i u tome da dezoksiribonukleotidi imaju pentozni šećer DEZOKSIRIBOZU, a ribonukleotidi pentozni šećer RIBOZU.

Azotne baze

Postoje purinske i pirimidinske azotne baze.
Purinske baze su: ADENIN I GUANIN.
Pirimidinske baze su: TIMIN I CITOZIN.
Azotne baze grade nukleotide.

понедељак, 19. септембар 2016.

Amitoza

Naziva se još i direktna, prosta, ili fisiona deoba.
Ova deoba je najbolje proučena kod bakterija (videti lekciju razmnožavanje bakterija), a njom se razmnožavaju još i modrozelene alge - prokariotski organizmi.
Od eukariotskih organizama, ovom deobom se razmnožavaju npr dizenterične amebe.
Kod čoveka se ovom deobom dele žlezdane ćelije, bela krvna zrnca i ćelije kada zarašćuju rane.
Traje oko 2 sata.
Kod ove deobe se ne obrazuju uvek hromozomi (DNK se ne spiralizuje svaki put).
Jedro se izduži, zatim suzi po sredini i podeli na dva. Istovremeno se izdužuje i cela ćelija i sužava se po sredini, dok se ne prekine i nastanu 2 iste ćelije.

                                                 

недеља, 18. септембар 2016.

Značaj deobe ćelija

Ćelijskom deobom se postižu:
- razmnožavanje jednoćelijskih organizama - pupljenjem, direktnom deobom ( amitozom, fisionom deobom);
- rast višećelijskih organizama 
- formiranje tkiva i organa 
- zarastanje rana
- regeneracija izgubljenih delova tela;
- obnavljanje ćelija (pokožice, epitela creva, rožnjače oka, muških polnih ćelija, crvenih i belih krvnih zrnaca)
- stvaranje polnih ćelija - mejozom.
Najbolje proučene su:
- prosta, direktna, fisiona deoba - amitoza;
- indirektna deoba telesnih ćelija - mitoza;
- deoba kojom nastaju polne ćelije (gameti) - redukciona deoba - mejoza.

                                                                         

субота, 17. септембар 2016.

Ćelijski ciklus

Ćelijski ciklus obuhvata dva perioda (faze): interfazu i deobu.
Interfaza traje relativno dugo, u odnosu na deobu, od nekoliko sati, do nekoliko nedelja. 
Kod bakterija, interfaza traje oko 30 minuta, kada su povoljni uslovi, a zatim deoba traje oko 20 minuta. Dakle, ceo ćelijski ciklus traje oko 50 minuta.
Interfaza je period kada ćelija raste, uvećava svoju zapreminu i kada je metabolički aktivna.
Tada se duplira molekul DNK i  sintetišu se proteini. 
Hromozomi se ne mogu videti.
Posle interfaze, ćelija se deli i taj proces može trajati oko 90 minuta do 2 sata.
Ćelija posle interfaze, ne mora da se deli. Može da umre.
Ovo se dešava ako su dugotrajni nepovoljni uslovi, ili ako je ćeliska smrt 'programirana', kao kod višećelijskih organizama u procesu razvića. 

                            

четвртак, 15. септембар 2016.

Hemijski sastav ćelije - neorganski sastojci

Od hemijskih elemenata, 99% ćelije čine:
- ugljenik, vodonik, kiseonik, azot, fosfor i sumpor. 
Oni grade 99% jedinjenja u ćeliji i zato se nazivaju makrometabolički.
1% ćelije, grade tzv. mikrometabolički elementi. 
To su: natrijum, hlor, kalijum, kalcijum, magnezijum, gvožđe, jod, kobalt, molibden, mangan, bakar, cink.
I makrometabolički, i mikrometabolički elementi su za život podjednako važni.
Hemijski elementi imaju neorgansku prirodu.
Od neorganskih jedinjenja, najznačajnija su voda i mineralne soli.

                                                                       

среда, 14. септембар 2016.

Biologija ćelije

     Citologija je nauka koja proučava oblik, građu, funkcionalnu organizaciju i životne procese koji se odigravaju u ćeliji.
     Ćelija je osnovna anatomska (gradivna) i funkcionalna jedinica svih organizama.
     Ovo znači da su svi organizmi izgrađeni od ćelije, da život svakog organizma započinje od jedne ćelije i da se sve životne funkcije (rast, razmnožavanje, varenje, nasleđivanje...) obavljaju preko ćelije.
     Otkriću ćelije je prethodila konstrukcija mikroskopa. To je uradio Antoan Van Levenhuk u drugoj polovini 17tog veka.
     Ćeliju je otkrio engleski naučnik Robert Huk.
     Posmatrao je pokoricu plute i zapazio pod mikroskopom pravougaone delove, koji su ga podsećali na manastirske sobe - kelije ili ćelije - pa ih je tako i nazvao - ćelije.
     Citologija se deli na podvrste kao što su: citomorfologija, citofiziologija, citogenetika, citoekologija itd.
     Smatralo se da je svaka ćelija ista. Sa napredovanjem citologije, otkriveno je da postoje 2 osnovna tipa ćelija:
     1. Prokariotska, koja nema organizovano jedro i nema sve ćelijske organele. U ovu grupu spadaju modrozelene alge i bakterije.
     2. Eukariotska, koja ima organizovano jedro i većinu ćelijskih organela. U ovu grupu spadaju sve druge biljne, životinjske ćelije, uključujući i ljudsku.
     Eukariotske ćelije su izdeljene sistemom unutrašnjih ćelijskih membrana. Te membrane dele ćeliju na delove u kojima se obavljaju različiti biohemijski procesi. Ti delovi se zovu ćelijske organele.
     Prokariotske ćelije nisu izdeljene sistemom unutrašnjih ćelijskih membrana i njihov nasledni materijal nije odvojen od citoplazme.
                                                                     

уторак, 13. септембар 2016.

Bakterije kao izazivači bolesti biljaka

Bolesti koje pogađaju gajene biljke se jednim imenom nazivaju bakterioze.
Prenošenje preko zaraženog semena, sadnica, živih ili uginulih biljaka, životinja, zemljišta.
Prodiru u biljku kroz ozleđena mesta ili otvore na biljkama.
Izazivaju: 
- pegavost i sušenje lišća, uništavanje hloroplasta, smanjenje nivoa fotosinteze;
- bujanje ćelija, pa se stvaraju izrasline i čvorovi - na korenju koštunjavog i jabučastog voća i vinove loze - tzv. bakteriozni rak;
- truljenje krtole krompira;
- mrke šupljine na korenju šećerne repe;
- mogu zakržljati pojedini organi i cela biljka.
Suzbijanje:
- saditi zdrav sadni materijal;
- ukloniti obolele delove tela biljaka;
- koristiti pesticide - 'bordovska čorba'.

                                                                    

Bakterije kao izazivači bolesti čoveka i životinja

Bakterije koje izazivaju bolesti se nazivaju patogene bakterije, ili patogene klice.
Patogeno dejstvo bakterija se ispoljava virulencijom i toksičnom moći.
Virulencija je sposobnost bakterija da se održavaju u organizmu (krvi i tkivima).

Toksična moć je kada bakterije luče otrove - bacili tetanusa, ili difterije, ili vibrion kolere.
Prenošenje kao kod viroza:
- vazduhom - udisanjem - kapljično - pneumokok (upala pluća), streptokoke (angina grla), bacili difterije, ili Kohov bacil (tuberkuloza);
- preko zagađene vode i hrane - bacili šigele (dizenterija), Salmonella (trbušni tifus), botulizam;
- preko pacova, miševa - kuga, tifus pegavac;
- polnim odnosima - gonoreja (triper, kapavac), sifilis (lues);
- preko povreda - bacil tetanusa.
Životinje se takođe mogu zaraziti, najčešće ako pasu zaraženu travu.
- sakagija (maleus) je oboljenje konja;
- antraks (crni prišt) je oboljenje svinja, konja, goveda, ovaca
- brucela - bruceloza je najčešće oboljenje koza i ovaca.
Zaštita i sprečavanje:
- vakcinacija - ovo važi i za čoveka i za životinje;
- jačanje imuniteta zdravom ishranom, bavljenjem sportom;
- lična i higijena prostora - dezinfekcija, sterilizacija;
- pasterizacija - termička obrada hrane; najefikasnije je kuvanje;
Lečenje antibioticima.
Oni se prema delovanju dele na bakteriostatike i bakteriolitike.
Bakteriostatici zaustavljaju deobu ćelija.
Bakteriolitici razaraju - razlažu bakterije.

                                                         

понедељак, 12. септембар 2016.

Grupisanje bakterija

Posle proste deobe, bakterijske ćelije se mogu razdvojiti, ili ostati u grupi.
Grupisanje bakterija je najuočljivije kod koka - bakterija zrnastog oblika, mada se i bacili grupišu.
Ako su dve koke spojene, onda se nazivaju diplokoke. 
- po 4 su tetrakoke,
- u obliku paketića - sarcine, 
- u obliku dugačkih lanaca - streptokoke, 
- u boliku grozdova - stafilokoke.
Bacili takođe mogu ostati spojeni u parovima - diplobacili.
Ovo je veoma važna osobina za prepoznavanje vrsta bakterija.
Uz bojenje pa Gramu, na primer, prilikom vađenja brisa, određuje se i vrsta bakterija na osnovu grupisanja. Tako npr. streptokoke izazivaju anginu grla, ili zubni karijes, a stafilokoke, izazivaju infekcije krvi, pluća, mekih tkiva, kože. One se prenose kontaktom sa ranama.

                                                                    

недеља, 11. септембар 2016.

Razmnožavanje bakterija

Može biti bespolno i polno.
Bespolno - prosta deoba i pupljenje.
Polno - primitivna konjugacija.
Prosta deoba
Prvo se duplira molekul DNK i nastaju 2 nova, identična hromozoma.
Zatim se hromozomi udaljavaju, a oko njih se stvara citoplazmatični omotač.
Ćelije se zatim odvajaju, tako što se između njih stvaraju pregrade, koje se formiraju od periferije ka centru ćelije.
Tako nastaju 2 iste ćerke ćelije, koje imaju iste gene kao i majka ćelija.
Pupljene
Na majki ćeliji se formira citoplazmatični izraštaj, pupoljak, koji se odvoji od majke ćelije i nastaje nova ćerka ćelija.
Primitivna konjigacija
Dve bakterijske ćelije se priljube i razmenjuju svoje gene. Posle se odvoje. Tako nastaju bakterije sa novim kombinacijama gena. 
Kod primitivne konjugacije ne dolazi do povećenja broja jedinki, nego samo do kombinovanja gena. 

                                                       

Oblik bakterija

Može biti: loptast ili zrnast. Zrno se na latinskom kaže coccus, pa su ove bakterije nazvane koke.
Zatim štapićast (latinski bacillus - štapić) - bacili, i  izvijen.
Kod izvijenog oblika, postoje bakterije u obliku zareza - vibrioni, i spiralan - spirale i spirohete.
Koke su najsitnije i nemaju bičeve. Nepokretne su. Naseljavaju vazduh.
Bacili su pokretni (imaju bič) i naseljavaju zemljište i organizme.
Vibrioni, spirale i spirohete preovlađuju u vodi.

                       

субота, 10. септембар 2016.

Građa bakterija

Na površini ćelije je ćelijski zid.
Izgrađen je od: masti (lipida), proteina (belančevina), šećera (ugljenih hidrata). 
Štiti ćeliju od spoljašnjih uticaja.
Ispod ćelijskog zida je selektivno propustljiva ćelijska membrana.
Ona je mesto odigravanja metaboličkih procesa.
Unutrašnjost ćelije je ispunjena citoplazmom, koja je 'nepokretna'.
U citoplazmi se nalaze ribozomi u kojima se vrši sinteza proteina i mezozomi, u kojima se odigrava ćelijsko disanje.
Purpurne i zelene bakterije imaju membranske delove u kojima se nalazi bakterijski hlorofil.
Središnji deo citoplazme je ispunjen tzv. jedrovim materijalom.
To je molekul DNK, koji je u obliku prstenastog (kružnog) hromozoma. Zove se još nukleoid.
Ako je podloga u kojoj se bakterija razvija bogata ugljenim hidratima (polisaharidima) i belančevinama, ona formira kapsulu, koja štiti bakteriju od isušivanja i pomaže joj da izdrži nepovoljne uslove života.
Ako su uslovi života jako nepovoljni i takvi dugo traju, bakterija formira višeslojni omotač.
Tada se životne aktivnosti svode na minmum. Kažemo da se život odvija u 'pritajenom stanju'. To je stanje anabioze. 
Ovakve tvorevine se zovu spore ili some. Bakterija tako može preživeti jako dugo, i kada uslovi života postanu povoljni, opet će se razviti bakterije iz spora.
Bakterije mogu mati i bičeve i treplje, pomoću kojih se kreću.

                                                                  

четвртак, 8. септембар 2016.

Opšte osobine bakterija

Isključivo jednoćelijski organizmi.
Veličina od 0,1 do 15 mikrometara. U literaturi se pominje i veličina od 0,5 do 8 mikrometara.
1 mikrometar je hiljaditi deo milimetra.
Nemaju organizovano jedro.
Spadaju u grupu prokariotskih organizama.
Osim bakterija, i modrozelene alge nemaju organizovano jedro.
Naseljavaju sva staništa, sve podloge; vazduh, vodu, zemljište, hranu, žive i uginule organizme, mesta gde ima otpadnih voda, fekalija...
Prema načinu ishrane, mogu biti autotrofne i heterotrofne.
Autotrofne vrše fotosintezu i hemosintezu.
Heterotrofne mogu biti paraziti i saprofiti (razlagači).
Prema bojenju ćelijskog zida, mogu biti Gram pozitivne i Gram negativne.
Gram pozitivne bakterije - ćelijski zid se boji plavo i ljubičasto.
Gram negativne - ćelijski zid se boji crveno.
Ovo je značajno za prepisivanje pravog antibiotika, posle uzimanja brisa iz grla na primer.
Prema potrebama za kiseonikom, mogu biti aerobne, anaerobne i fakultativno anaerobne.
Aerobne, ne mogu da žive bez kiseonika.
Anaerobne, mogu da žive samo kada nema kiseonika.
Fakultativno anaerobne, mogu da žive i kad ima i kad nema kiseonika.