Dobro došli

DA BISTE SE LAKŠE SNAŠLI, KLIKNITE I PROČITAJTE UPUTSTVA I SAVETE.
PROČITAJTE I KRITERIJUM OCENJIVANJA I BODOVANJE ZA OCENU.
DA BISTE PRONAŠLI ŽELJENU LEKCIJU, U POLJE 'PRETRAŽI OVAJ BLOG' , UKUCAJTE NJEN NASLOV I KLIKNITE 'PRETRAGA', ILI KLIKNITE NA OZNAKU SVOG ODELJENJA I POJAVIĆE SE LEKCIJE KOJE MOŽETE DA ODGOVARATE.
OVO SE SVE NALAZI U DESNOJ KOLONI BLOGA.

субота, 7. април 2018.

Gen, genotip, fenotip

Telesne ćelije čoveka sadrže dve garniture hromozoma.
Hromozomi su u njima raspoređeni u parovima (homologi parovi).
Jedan hromozom je očev, a drugi majčin.
Gen je deo molekula DNK, odnosno hromozoma.
Sastavljen je od genetičkih šifri.
Genetičke šifre su grupe od tri nukleotida na molekulu DNK.
One sadrže uputstvo (komandu) koja aminokiselina će se ugraditi u molekule proteina (belančevina).
Prema tome, geni preko genetičkih šifri, upravljaju stvaranjem proteina.
I geni koji upravljaju stvaranjem određenog proteina su poput hromozoma, raspoređeni u parovima.
Geni imaju strogo određeno mesto na hromozomima i strogo određen redosled genetičkih šifri.
Nekada se u jednom od gena koji se nalaze u paru ili u oba gena, desi promena u redosledu genetičkih šifri (mutacija).
Mutacija može biti i hemijska promena u samom nukleotidu.
Tada će taj gen, ili oba, prestati da stvaraju protein, ili će stvarati izmenjen protein.
Ovakvi različiti oblici istog gena se nazivaju genski aleli. 
Onaj alel koji nije mutirao i stvara neizmenjen protein se naziva dominantan alel (gen). 
Obeležava se u genetici sa velikim slovima abecede -  A, B, C, D...
Alel koji je mutirao i stvara izmenjen protein se naziva recesivan alel (gen).
Obeležava se malim slovima abecede - a, b, c, d...
Ako su oba alela ista, gen se nalazi u homozigotnom stanju.
Ako su oba alela dominantna, gen se zove dominantan homozigot.
Ako su oba alela recesivna, gen se zove recesivan homozigot.
Ako je u paru odgovarajućih gena, jedan alel dominantan , a drugi recesivan, gen je u heterozigotnom stanju.
U genetici se obeležava sa Aa, Bb, Cc, Dd...
Sveukupnost gena i genetičkih kombinacija u polnim ćelijama čoveka se naziva genom.
Sveukupnost gena i genetičkih kombinacija u telesnim ćelijama se naziva genotip.
On nastaje spajanjem majčinog i očevog genoma.
Genotip se po pravilu ne može menjati pod uticajem spoljašnje sredine.
Nasleđuje se od roditelja.
Fenotip čine naš izgled i sposobnosti.
Fenotip se može menjati pod uticajem spoljašnje sredine.
Zapravo, mi ne nasleđujemo fenotip od roditelja, već mogućnost da se on razvije pod uticajem određenih uslova spoljašnje sredine. 

недеља, 25. март 2018.

Biosinteza (stvaranje) proteina

Molekuli DNK sadrže grupe od 3 nukleotida (triplete nukleotida), koje se zovu genetičke šifre (kodovi).
Kodovi nose naredbu, koja će se aminokiselina ugraditi u molekul proteina.
Na molekulu iRNK, koji je sintetisan na osnovu dela DNK, takođe se nalaze grupe od 3 nukleotida koje se nazivaju kodoni.
Svakom kodu na DNK, odgovara određeni kodon na iRNK.
Prema tome, od redosleda kodova na DNK, odnosno od redosleda kodona na iRNK će zavisiti redosled aminokiselina u molekulu proteina.
Sinteza belančevina se obavlja u ribozomima.
Oni su sastavljeni od rRNK i nekoliko vrsta proteinskih molekula.
Prevođenje aminokiselina u ribozome, vrši tRNK.
I ona ima takođe triplet nukleotida, koji se naziva antikodon.
Svaki antikodon na tRNK, odgovara određenom kodonu na iRNK.
Postoje 61 vrsta tRNK, koje su sposobne da vežu jednu od 20 aminokiselina.
U citoplazmi, iRNK vezuje jedan, ili više ribozoma u sistem koji se naziva poliribozom, ili polizom.
Na ovaj način se istovremeno mogu stvoriti više belančevina potrebnih ćeliji.
TRNK vezuje jednu aminokiselinu i svojim antikodonom se vezuje za odgovarajući kodon na iRNK u ribozomu.
Aminokiselina se vezuje za određeno mesto u ribozomu, a tRNK se izvlači iz ribozoma.
IRNK se pomera za jedan kodon, i za taj novi kodon se vezuje druga tRNK sa svojom aminokiselinom.
Između prve i druge aminokiseline se uspostavlja peptidna veza, a iRNK se opet pomera za jedan triplet (kodon).
Za taj treći kodon se vezuje nova tRNK sa svojom aminokiselinom i uspostavljaju se veze sa prethodne dve aminokiseline, a tRNK se opet izvlači iz ribozoma.
Ovaj proces se ponavlja sve dok se ne pojave tzv. besmisleni kodoni.
To su kodoni koje ni jedna tRNK ne može da prepozna. Tada sinteza proteina prestaje.
Postoje 4 azotne baze u molekulima DNK i RNK.
Iz ovoga sledi da mogu da se ostvare 64 različite vrste kodova, kodona i antikodona (4 na treći stepen).
Odnos DNK - RNK - protein, predstavlja osnovnu dogmu molekularne biologije, jer se ona ostvaruje kod svih organizama, uz izvesna odstupanja kod virusa. Virusi imaju i DNK, i RNK kao genetički materijal.

недеља, 25. фебруар 2018.

Genetička kontrola metaboličkih procesa

Metabolizam se odvija uz pomoć enzima.
Enzimi su po hemijskoj prirodi proteini (belančevine).
Stvaranjem belančevina upravljaju geni.
Geni su delovi molekula DNK.
Sastavljeni su od genetičkih šifara.
Svaka genetička šifra je sastavljena od grupe od 3 nukleotida, na jednom lancu DNK.
Genetička šifra sadrži naredbu ili uputstvo, ili informaciju o tome koja će aminokiselina ući u molekul proteina.
Sinteza proteina se obavlja u citoplazmi u ribozomima.
Dakle, genetička informacija treba da se prenese iz jedra u citoplazmu.
To se postiže preko molekula informacione RNK (iRNK).
Prvo se u jedru dešava proces transkripcije.
Transkripcija je sinteza molekula iRNK, na osnovu dela jednog od lanaca DNK.
U jedru se rasplete deo molekula DNK, odnosno gen sa prosečno 1000 nukleotida.
Na osnovu jednog od lanaca DNK se sintetiše molekul iRNK.
Transkripcija se obavlja uvek na osnovu istog lanca DNK, čime se obezbeđuje ponovljivost građe proteina.
Posle završene transkripcije (prepisivanja genetičkih šifara), lanci DNK se ponovo spajaju.
Ovaj proces se može ponoviti na istom, ili nekom drugom delu DNK.
Ovo je enzimski proces.
Druga faza je prelazak iRNK u citoplazmu.
iRNK vezuje više ribozoma u poliribozom.
Transportne RNK (tRNK) prenose aminokiseline iz citoplazme u ribozome, gde se te aminokiseline povezuju u molekule proteina, na osnovu redosleda prepisanih genetičkih šifara na molekulu iRNK.
Ovaj proces se naziva translacija.

субота, 17. фебруар 2018.

Gastrulacija

Ovo je najvažniji deo embriogeneze jer tada se formiraju klicini listovi.
Od klicinih listova nastaju sva ostala tkiva i organi.
Odvija se u dve faze.
Prva faza:
Klicini listovi i sama gastrula se obrazuju invaginacijom.
Invaginacija je uvlačenje blastomera u unutrašnjost blastule.
Blastoderm se na vegetativnom polu uvlači ka unutrašnjosti blastule.
Blastocel nestaje, a blastomere sa vegetativnog pola se postavljaju ispod blastomera na animalnom polu.
Tako nastaje dvoslojna gastrula peharastog oblika.
Spoljašnji sloj gastrule se naziva ektoderm, a unutrašnji sloj je endoderm.
Ektoderm i endoderm su primarni klicini listovi.
Unutar gastrule se stvara nova šupljina koja se naziva gastrocel  (gastrulina duplja - primarno crevo - arhenteron)
Otvor preko koga gastrocel komunicira sa spoljašnjom sredinom se naziva blastoporus.
Druga faza:
Obrazuje se treći klicin list mezoderm.
Mezoderm se umeće između ektoderma i endoderma.
Nastaje od zida primarnog creva.
Na bočnim stranama arhenterona se odvajaju ćelije u obliku meškova.
Od njih se obrazuje mezoderm.
Tada nastaje troslojni embrion koji se naziva gastrula.
U ovom stadijumu se dešava embrionalna indukcija.
Jedan od vidova, a ujedno i prvi vid embrionalne indukcije, je neurulacija.
To je stvaranje nervne ploče i nervne cevi.
One zauzimaju dorzalni (leđni) položaj.
Njima se uspostavlja glaveno-repna osa embriona.

петак, 16. фебруар 2018.

Blastulacija

Stadijum morule je kratkotrajan.
Blastomere nastavljaju da se dele, ali istovremeno se razmiču prema periferiji embriona.
Na taj način iz kompaktne morule, nastaje loptasta blastula.
Blastula je jednoslojni embrion.
Građena je iz jednog sloja blastomera na površini i centralne šupljine.
Sloj blastomera se naziva blastoderm.
Šupljina (duplja) koju blastomere zatvaraju se naziva blastocel.

четвртак, 15. фебруар 2018.

Brazdanje

Posle oplođenja, počinje faza segmentacije ili brazdanja zigota.
To je proces ubrzanih mitotičkih deoba.
Jednoćelijski zigot postaje višećelijski embrion, sastavljen od embrionalnih ćelija blastomera.
Zigot se deli na 2, 4, 8, 16 itd. blastomera.
Blastomere ne ulaze u period interfaze.
Zbog toga su blastomere, posle svake deobe sve sitnije.
Količina citoplazme se smanjuje a jedro ostaje iste veličine.
Tokom brazdanja se obavlja intenzivna sinteza genetičkog materijala.
Ostali metabolički procesi su svedeni na minimum.
Brazdanje se završava stvaranjem višećelijskog embriona koji se zove morula.
Kod morule se razlikuju animalni i vegetativni pol.
Od animalnog pola nastaje leđna strana embriona.
Od vegetativnog pola nastaje trbušna strana embriona.
Morula je kompaktna. Između blastomera nema međućelijskog prostora.

Replikacija DNK

Replikacija, reprodukcija, udvajanje, dupliranje molekula DNK se dešava u interfazi ćelijskog ciklusa u jedru.
Ovo je enzimski proces.
Da bi se DNK duplirala, prvo moraju da se raspletu DNK lanci.
Prvo deluje enzim endonukleaza.
Ona zaseca -vezuje se za- molekul DNK na određenom mestu.
Tada počinju da se prekidaju vodonične veze između naspramnih nukleotida.
Lanci DNK se razdvajaju postepeno, pa se pod mikroskopom to vidi kao Y formacije.
Razdvajanje lanaca ide od jednog ka drugom kraju molekula DNK.
Posle toga enzim DNK polimeraza 3, povezuje slobodne dezoksiribonukleotide za obe otvorene niti DNK.
Povezuju se sekvence od po 1000 nukleotida u strogo određenom pravcu.
Da bi DNK polimeraza 3 mogla da obavi ovaj proces, za deo ogoljene matrice DNK se veže kratak segment RNK.
To mesto prepoznaje enzim RNK polimeraza (primaza), posle čega DNK polimeraza može na tom delu da poveže slobodne dezoksiribonukleotide.
Prilikom povezivanja nukleotida u nove DNK lance, dešava se da se pogrešno spare azotne baze.
DNK polimeraza prepoznaje te greške, vreće se nazad duž DNK lanca i ispravlja te greške.
Time se postiže izuzetna tačnost u građi molekula DNK.
Mutacije su upravo greške u povezivanju (sparivanju) nukleotida, odnosno azotnih baza.
One se dešavaju jednom u sto miliona do jednom u milijardu nukleotida.
Na nivou gena, mutacije se dešavaju jednom u deset hiljada do jednom u milion slučajeva (na svakih sto hiljada ćelijskih deoba desi se jedna mutacija)
Mutacije su uzrok genetičke raznovrsnosti organizama, kada organizmi dobijaju nove osobine.
One su u osnovi evolucije organizama.